[ Generalna
]
26 Februar, 2014 14:31
DA TE VOLIM PRESTATI NEĆU
U tvojim očima,
dok su gledale tamo negde,
ulovio sam sva svoja htenja i želje.
Uhvatio tvoj pogled tako iznenada
i pustiti ga neću
nikada,
nikada!
Sasvim obično,
zvezdano letnje veče
dovelo me je u prostranstva tvojih svetova.
Dok po njima lutam smelo i vešto,
znam.
Iz njih otići neću
nikada,
nikada!
Moje sitne slabosti
u gomili čiste ljubavi, držiš u dlanovima
i skrivaš od drugih.
Verno čuvaj.
Nemoj me nikome dati,
jer da te volim prestati neću
nikada,
nikada!
[ Generalna
]
02 Februar, 2014 11:26
JEDNA PRIČA O MENI
S vremena na vreme odrastem i takav zapitam šta je u meni zaista moje, a šta tuđe pozajmljeno i stečeno nosim.
Namerno se predstavim nečijim tuđim imenom. Okačim tuđu titulu zarad skromnog aplauza koji hrani izgladnelu sujetu, i čini mi se nekako lepo, a lepo nije, i učini mi se sjaj, a sjaja nigde. Poskidam sve to i vidim sebe, svoje lice, telo, i neprepoznajem se. Povučem dlanom preko ogledala, na njemu ostavim jedinstvene otiske prstiju, a i dalje ne prepoznajem lik. Tuđa lica svuda po meni, ukradene navike svuda oko mene. A jesam riznica mudrosti i propasti. Svedok uspeha ili osuđenik straha. Bedni sluga svih ili razjareni buntovnik, lovac svojih htenja. Sada kada plačem, plačem glasno, i krik odzvanja u glavama bližnjih, a sav zvuk koji preostane čuje vasiona. Kada se smejem, smejem se glasno. Ne suzbijam svoja osećanja. Živim tako predan svojim emocijama, jer ukradena osećanja moje telo nikad neće razumeti. U tišini ću plesati a u pesmi nepomično sagorevati. Ukradem li tuđe emocije i predstavim li ih kao svoje, biću kao ptica u kavezu koja uzaludno crta nebo. Danas sam se usudio da budem svoj. Sutra ću se usuditi da budem svoj. Pokisnem, hodam bos, divim se, posmatram, slušam. Oko mene sve i svako ima nešto da kaže. Tek kada svima pružim priliku jasno osetim sve oko sebe.
Takav, i samo takav mogu voleti svet. Takvog, i samo takvog svet može voleti mene.
[ Generalna
]
02 Februar, 2014 10:53
SRPSKI BREND D&G
Kroz zamagljeni prozor zagušljivog voza njive, livade, nebo. Njive crne i zelene, dugačke i široke. Livade košene i rosne, nepregledne blede. Nebo iznad svega toga, stiskajući svojim sivilom, nepomično stoji. Svoja česta putovanja opravdavam traganjem za inspiracijom, jer svaku priču sam doneo sa nekog puta. Suvenire ne sakupljam, ne mogu u jednom ogoljenom suveniru smestiti sva nemila i draga sećanja. Ova priča je suvenir, moje ćutanje i praštanje, moja pobuna i neslaganje!
Srbija.
Toliko ispevana i islikana, toliko uvećavana i otimana, naratovana i izmirena, voljena i gažena. Ima li ovakve zemlje negde, neka mi neko kaže. Svaki njen kutak se i voli i mrzi, i seje i truje. Svaki njen ćošak je i kapija i rov. Složno je građena i rušena, zajedno i sađena i sečena, kićena i pljačkana. Posmatram je ali ne mirim sa tim kakva jeste.
Srbija žureći tamo negde, ni sama ne znajući gde i kuda, traga za svetom koji se izmiče i menja. Raširenih ruku, celim svojim srcem, Srbija stoji i nesebično nudi svoje ravno Kosovo, svetinje i crkve, deponije i groblja! Šumadijske šljive i maline, limene trube i vrbove frule, deponije i groblja! Vinograde, reke i vrbake, ravnice i plodne oranice, deponije i groblja! Sela i gradove, šume i proplanke, deponije i groblja! I već prođoh Srbiju celu, a sve što mi ostade u sećanju od nje, samo su deponije i groblja, samo su groblja i deponije!
Ovde svaki grm svoju deponiju hrani, i svaki breg svoj grob okopava! Kraj svakoga puta deponija ječi, i svaki horizont svoje groblje čuva! Ostavljeno nekome u amanet, da produži ili stane, eto nudi svetu svoju dobrodošlicu. Zato praštajte pokolenja i izvini svete! Vičem i molim sam u svoje ime!
[ Generalna
]
02 Februar, 2014 10:50
MOJ SUKOB, ŽIVOT ILI PROLAZNOST
Kako da ne dignem svoj glas? Kada život nisam ni tražio, niti za
njega molio, ali ga ipak dobio. Vidim da ovo ogromno Sunce, koje me
jutrom ogreje i ponudi novi početak, nije tako večno za mene. Ako rešim
da u ovom danu i času stičem ili gubim, da sakupljam ili rasipam,
naposletku uviđam da svakako gubim i neobuzdano rasipam. Svanuće ali i
zaći, daće mi ali i oteti.
Tada sam razmislio i stao, i izrodio se
moj novi sukob. Na jednoj strani ja, a na drugoj život. Na jednoj
strani moja uslovljenost, a na drugoj nemogućnost izgovora.
Pre
par decenija mi se s ponosom primakao i prkosno zapretio rečima kako me
bez njega nema, nasilno privoleo da ga prihvatim takvog kakav jeste. Za
uzvrat mi je ponudio da uradim u njemu sve što poželim, a da njemu samo
jedno dopustim. Posle svega, kada se sve završi i odigra, tako ponosno,
baš kao što je i došao, tako bi i da ode. Prođe i nestane!
Život
nije tako svemoguć, koliko god delovao nadmoćno nad mojim stavom. Surovo
manipuliše svojim umećem darežljivosti, ali prolaznost nikada nije
uspeo da savlada u sebi. Zbog toga mu sudim. Zbog toga ga optužujem!
Naviknut
na svoju dominantnost i iznenađen mojim htenjem, stoji u čudu uplašen
tu preda mnom i moli za razum i opraštanje. U besu sam uvideo svu
njegovu nazaustavljivu slabost. Sve bi mi dao za uzvrat, samo da mu
dopustim da prođe, jer u tome je jedina njegova nemogućnost izgovora.
Prolazan je! Ja, rešen da mu baš tu prolaznost oduzmem i zabranim,
uznemirio sam njegov besmisao nepovrata. Sada raskrinkan tu stoji
plašeći se mene i drhteći od večnosti, moli za svoju prolaznost. Vešto
izgovara svoju odbranu kojom me ruši, ali i posle svega nesebično teši.
Plačemo poraženi zajedno. On, jer ne može bez prolaznosti. Ja, jer ne
mogu bez njega.
Sukob koji se pretvorio u bujicu suza, sa tom
bujicom je i nestao. Ja, moj život i njegova prolaznost ostajemo. Ja da
život molim za večnost, a život mene da moli za prolaznost. Ko će kome
popustiti odavno se već zna. Nepomično nemo ostajem da čekam da po moj
život dođe njegova prolaznost. Da tako ponosno, kao što je i došao, ode,
prođe i nestane.
[ Generalna
]
02 Februar, 2014 09:48
DRVOREDI IZA MENE NESTAJU
Tako olako se popnem na pozornicu i uživim u lik koji mi je dat. Naučim tuđi tekst napamet, a svoje reči nikada i ne izgovorim. Prećutim svoju stvarnost, ili je nikada ni ne doživim. Neobjašnjiva je to tuga. Drvoredi iza mene nestaju a ja se ne zapitam ko je počupao korenje.
Priđe mi odnekud neko i bez pitanja mi pokaže kuda da idem. Zapovednički uperi prst, i usudim li se da krenem tim putem i kažem da, srušiće se svi zidovi koji su me zaustavljali. Život mi uzima i daje, zato ne stiskam šake nego otvaram dlanove. Kada se god nasmejem, nasmejem se zbog nekog. A kada god zaplačem, zaplačem zbog sebe.
Vreme teče sebično. Ne pita me da li sam spreman da se suočim sa tim. Vešto pakuje sve moje nagrade i posledice, i moram ih poneti. Dok gledam u svoje ruke pune odluka, shvatam jesam li poštovao sebe.
Tako olako krenem sa pozornice ne osvrćući se mnogo, a i ne zanima me šta ostavljam iza sebe. Iza leđa je sav moj svet. Neobjašnjiva je ta sreća kada te nosi a ti se ni ne zapitaš kuda. Drvoredi iza mene nestaju, a ja se ne zapitam ko je počupao korenje. Znam samo da je raskrsnica tu da bih odlučio i krenuo. Svaki sunčan dan je sunčan za mene i budan sam samo da bih odsanjao svoj san.Ne uhvatim ni jedan pogled usput, ne ispustim ni jedan krik, sem možda zvižduk, i svega toga se sećam ceo svoj život.
Dođe od nekud neko i bez pitanja mi se ušunja u sva čula. Potkrade mi se pod prste, uđe u svaki džep moga bića, i popuni prazninu. Postane neka nova strana sveta koja ne postoji na kompasu i karti. Ne stignem ni da urazumim svoj usplahireni duh, a već postanem nečiji i neko postane moj. Ne uhvatim ni jednu svoju misao, ne ispustim ni jedno svoje odricanje, i svega toga se sećam ceo svoj život.
I dok se sećam znam da sam srećan, jer srećan moram biti. Tuga je zabluda za koju nemam vremena.
[ Generalna
]
01 Februar, 2014 14:33
MALI LJUDI I VELIKI RATOVI
- Već godinu dana posle ujedinjenja, u
glasilu novosadskih radikala, stranke koja je najviše doprinela
prisajedinjenju Vojvodine Srbiji, listu "Zastava", broj 235 od 18.XI
1919. - izašao je članak pod nazivom, "Plači Vojvodino", u kojem se,
između ostalog, navodi i ovo:
"...Mi, Vojvođani, smo bili prvi koji smo bez ikakvih prethodnih
pogodaba na Velikoj Narodnoj Skupštini, 25. novembra prošle godine,
rešili da kidamo veze s Ugarskom i tražimo da budemo sa Srbijom jedno
telo, jedna duša. Odrekosmo se i svoje privremene Vlade, da i na taj
način dokažemo svoju lojalnost prema novoj, zajedničkoj, nam
domovini...Posle smo išli još dalje. Dali smo, i davali smo, i kapom i
šakom, svima i svakome...Međutim, šta se dogodilo? U naše pitome
krajeve, slegoše se čete pljačkaša, razbojnika i zelenaša, te nemilice
počeše isisavati srž i sokove zaprepašćene, i pod utiskom velikih
događaja, opijene i bunovne Vojvodine..."
Početkom 20-tih godina u Vojvodini su masovno otpuštani činovnici Nemci i
Madjari, ali i nepouzdane Lale. Zamenjuju ih Srbijanci, kao poverljiv,
"državotvorni", elemenat.
"...Dolazili su bez ljubavi za Vojvodinu, revoltovani etničkim šarenilom
njenog društva, uvereni da čine patriotsko delo, pljačkajući je i
degradirajući je...remeteći narodnosni mir nas" (Vasa Stajić, 1922)
Prelazak sa srednjoevropskog na balkanski način upravljanja, bio je
kulturni šok, naročito za Vojvodinu, jer je bila predmet posebnog
izrabljivanja.